Neobična žena sa neobičnim pozivom – Kristijana Vučetić, soul i life coach

Danas vam donosimo jedan neobičan intervju. Priču o ženi s isto tako neobičnim pozivom. Intervju je neobičan samo zato jer naizgled nema puno veze s glavnom temom našeg portala, ali u suštini, složili smo se moja gošća i ja, postoji nešto što dijelimo i što je razlog zašto je naša sugovornica rado odgovorila na naša pitanja. Ona je Kristijana Vučetić, soul i life coach.

Kristijana, hvala ti što si se odazvala odgovoriti na naša pitanja. Tvoja priča, osobna web stranica i sve ono što dijeliš na svojim društvenim mrežama je pomalo neobično ali jako inspirativno.
Najprije hvala tebi što si me ugostila! I da, sviđa mi se zapravo što je ovo intervju za bezglutena.hr. Naime, veza između mene i glutena je jedna od bitnijih u mom životu, ali o tome nešto kasnije. [Smijeh].

U opisu tvojeg Facebook profila, primjerice stoji: „Living a life full of wonders and helping others do the same.“ Što to za tebe znači?

Ajoj, odakle si to izvukla! Ja ti zapravo živim jedan život prepun čuđenja. Oduševljavam se svakodnevno, jednostavno sretna sam što sam dio ovozemaljskog iskustva i što imam priliku opipati, pomirisati, pojesti [smijeh], dotaknuti i doživjeti sve ovo što predstavlja naš svijet. Mislim da smo ovdje s razlogom i stalo mi je proživjeti svoje vrijeme na Zemlji kreativno i radosno!

Čime se ti zapravo baviš i što je to soul i life coach?
Čime se bavim. Pa, moja praksa ili ono čime se bavim je nešto jako promjenjivo. U zadnjih četiri, pet godina koliko ta praksa postoji, ona je par puta promijenila oblik. No, kada čovjek radi posao koji je tako usko vezan za njegovu dušu i direktan je nastavak ili alat kojim čovjek živi i izražava svoju suštinu, onda je sasvim logično da se i ta praksa transformira i nadopunjuje novim znanjima, alatima, spoznajama. Ja sam netko tko jako puno uči i istražuje, tko raste i evoluira. Pa tako ono što sam radila prije dvije godine nije i ne može biti isto kao i ono što i kako radim danas. No oblik ili ime koje mi damo nekoj aktivnosti, zapravo nije toliko važno koliko poruka koju naše djelovanje nosi – tko smo taj mi koju tu aktivnost obavlja, odnosno s kojom svrhom.

Life coaching je, pojednostavljeno rečeno, proces u kojem coach vodi i podržava klijenta u ostvarenju nekog životnog cilja ili rješavanja izazova kroz koji prolazi pomažući mu steći uvide i otkloniti prepreke koje mu na tom putu stoje. Taj izazov ili put, može biti bilo što: promjena karijere, rješenje nekog konfliktnog odnosa, promjena životnog stila, prevladavanje trenutne krize, ili jednostavno put učenja i rasta. To je razgovor. Pomno vođen razgovor u kojem je sva pažnja usmjerena na klijenta i svrha tog razgovora je da klijent dobije bolji uvid, nešto nauči, ili jednostavno dobije novu perspektivu nekog starog problema. Nije svaki razgovor coaching i o svemu tome možemo razgovarati i s našim prijateljima uz kavu. Razlika je u tome da coach zna postaviti prava pitanja ili navesti klijenta na put vlastite spoznaje i iznalaženja rješenja. Coach je kao neki naš saveznik koji nam pomaže da dođemo tamo gdje želimo doći, odnosno ostvarimo ono što želimo ostvariti.

Ja za sebe kažem da je life coaching samo jedan od alata koje koristim. Kada kažem da je nešto samo alat, onda mislim na to da je alat ono što ostvaruje neku svrhu. Life coaching nije svrha sam po sebi, on je meni u službi onoga što sam ja osjetila da je moj poziv, a to je biti podrška. Svime što znam i što jesam, biti podrška ljudima koji idu nekim svojim putem iscjeljenja ili jednostavno žele živjeti smisleniji i ispunjeniji život, a ne znaju kako.

Super, znači sada si zapravo odgovorila na iduće pitanje, koje bi bilo – kada i zašto čovjek uopće dođe u situaciju da potraži life coacha?
Pa kod nas je to još uvijek malo stigmatizirano, jer ljudi misle da s njima nešto ne valja ako potraže podršku i zato ju jako rijetko traže! Ali ne bi trebalo biti tako i zapravo, kada bi ljudi znali koliko je jednostavnije ploviti kroz život kad imaš nekog da te podrži, promijenili bi mišljenje. Coaching nije psihoterapija i ako netko ima svog coacha to ne znači da je puko. To samo znači da mu je jako stalo da živi ovaj život najkvalitetnije moguće.

A kako se postaje soul i life coach? Ili kako si ti zapravo došla do toga da postaneš life coach?
Ja ti vjerujem da smo svi na ovaj svijet došli s određenim talentima ili kako ja volim reći – potencijalom. Da li ćemo i u kojoj mjeri taj potencijal razviti i iskoristiti, to je naša stvar. Primjerice, netko se rodi s potencijalom da rješava ozbiljne matematičke probleme. Netko drugi s potencijalom da stvara umjetnička djela. Treća osoba ima dara za vrtlarenje. I onda to prepoznaš pa kreneš na školovanje ili slijediš taj put unutarnje inspiracije i ideš učiti ono što te najviše zanima. I vjerujem da je upravo to nešto, što je naš najveći talent, ona nit koja se kroz nas zajedno s mnogim drugim nitima isprepliće u jedno predivno tkanje koje zovemo ljudski život. Svatko od nas, svaka ta nit ima svoju svrhu, svoju priču.
I svi smo mi pozvani da otkrijemo što je to što nas čini jedinstvenima, koja je to naša nit, i da ju živimo, to jest, da joj se predamo. Ti talenti ili potencijali bruse se u onome što mi vidimo kao neki životni izazov, kriza, problem. Ono nešto što nam se dogodi i natjera da pogledamo dublje, šire i otkrijemo blagoslov koji se krio iza toga. Vjerujem da upravo ta iskušenja i učenja, koja su nam dana ili koja smo možda sami odabrali služe našem razvoju na razini duše.
I sad dolazim do onoga zašto soul i life coach i kako sam se ja to mijenjala kroz vrijeme. Pa vidiš, nakon nekih edukacija, pročitanih knjiga i treninga kojima sam ja hranila i razvijala svoje talente i potencijale, došla sam do zaključka da samo life coaching koji je dizajniran kao skup alata koji pomažu čovjeku ostvariti neki cilj, kao takav nije dovoljan. Mislim, ljudi ostvare ciljeve, oni postignu nešto što su zacrtali. Ali na kraju se jako često dešavalo da nešto nedostaje.
I dalje, a nakon što prođe euforija zbog postignuća, postoji praznina i osjećaj besmisla, odnosno nova glad za novim postignućem. I tada sam odlučila promijeniti perspektivu, odnosno, pogledati ispod površine i dodirnuti nešto što je možda sama bit ljudskog postojanja – dušu. Odnosno onaj dio nas koji nosi svo iskustvo i koji nas čini svjesnim bićem. Kada sam počela raditi s nivoa duše i pomagati ljudima da umjesto da slijede zadanu šemu: prvo plan pa akcija i dodala još jedan moment, a to je – što on istinski u sebi i za sebe želi – stvari su se transformirale i pred mojim očima i pred očima mojih klijenata.
Zato za sebe kažem da sam soul coach. Jer naš coaching razgovor odvija se na razini duše, a ne uma koji samo misli da nešto zna, a zapravo nema pojma. Tek onda kada je cilj koji si postavimo ili rješenje za kojim tragamo usklađeno s najdubljim željama naše duše, tek tada onaj treći korak – smisleno planiranje akcije koja će nas dovesti do ostvarenja tog cilja, ima smisla.
Talent će zauvijek ostati na razini potencijala, dakle mogućnosti, ako mu ne damo poligon koji će ga učvrstiti i pretvoriti u nešto opipljivo. Ni jedan vrsni sportaš nije postao to što jest bez dugogodišnjih napornih treninga. Tako i ja. Moj život je zapravo jedan veliki poligon za učenje i rast. Ja učim cijelo vrijeme. Cijelo vrijeme slušam što me poziva, zanima, budi onu vatru u srcu i to slijedim. Da bi se postao life coach, potrebne su godine učenja i treninga. Ipak se radi o pozivu koji je pomagačkog karaktera, a klijenti su ljudi sa senzibilnom aparaturom svojih misli i osjećaja. Dakle prvo trening, onda praksa. I stalno iznova nove nadogradnje.

I na kraju tog puta (koji kraja nema), shvatiš da sve te škole zapravo imaju nešto zajedničko i da tehnika kao tehnika nije toliko važna kao ono što su ta učenja učinila od nas, od mene. Jesu li me učinila svjesnijom, proširila kapacitet za život i druga živa bića? Jesam li narasla, evoluirala i čini li svo to znanje jednu smislenu cjelinu koja mene čini više menom? Ako da, ako je taj trening pomogao meni da budem više ja, da napipam tu vlastitu esenciju koja živi i operira kroz sve što ja radim – onda mogu reći da je taj trening bio dobra škola.
U konačnici, svi smo mi na ovaj svijet došli s jednom zadaćom: da budemo ono što jesmo, da budemo mi. Imamo već sve što nam je potrebno, samo to ponekad malo zaboravimo.
Ja to zovem naša osobna medicina. Svi mi imamo svoju medicinu i svi smo mi medicina jedni drugima.

Da, na tvojoj stranici piše „The time has come for the sacred remembering“. Što ti to znači?
Vrijeme je da se sjetimo tko smo. Što više promišljam i osjećam ovaj život, to mi jedna misao sve bolje i bolje sjeda. A to je ideja da smo ušli u ovaj život u jednom stanju zaborava, koje se kroz odgoj i ukalupljivanje koje nam čine društvo i okolina još više produbljuje. I da je naša najveća zadaća zapravo prisjetiti se tko smo. Tko smo kada sa sebe skinemo maske koje mislimo da moramo nositi i maknemo taj teret uvjetovanosti – drugim riječima ono što mislimo da moramo biti kako bi smo se uklopili odnosno preživjeli. Tako da, da. Pozvani smo da se sjetimo. Najbolje se sjećamo onda kada život malo prodrma pa servira ono što zovemo krizom. Nije kriza, nego blagoslov. Ako znamo čuti i vidjeti poruku koja stoji iza toga.

Jesi li ti imala neku takvu krizu? Jesi li se i ti morala prisjetiti tko si?
[Smijeh]Imala sam ih više [smijeh]. Imam ih još uvijek, samo sada, kada razumijem čemu služe, nekako lakše plovim kroz njih. Jedna takva kriza i moje osobno oslobađanje od uvjetovanosti bila je i moja promjena karijere. Naime, pitala si me kako se postaje to što sam ja danas. Pa evo, dakle moji talenti s kojima sam očito došla na ovaj svijet, nisu baš bili prepoznati. Život me vodio putem „uobičajenosti“ i zaglavila sam u korporativnom svijetu radeći posao koji nije imaš baš nikakve veze s mojom dušom. Da nije bilo onog što zovemo kriza, ja nikada ne bi došla u situaciju preispitati cijeli taj svijet i moje mjesto u njemu, ne bi osjetila dubinu vlastitog nezadovoljstva, ne bi si dala priliku pitati se je li to stvarno ono što moja duša za sebe bira i kako ja zapravo želim živjeti. Odgovor je jasan, ja sam napustila svijet i okruženje koje apsolutno nisu bili usklađeni s mojim najdubljim istinama i poslušala ono što kažemo zov svog srca. Da bi na kraju shvatila da mi je upravo ta kriza bila potrebna da me oblikuje u ovo što sam danas, a ovo što sam danas pomaže ljudima prebroditi te slične krize. Eto, tako se kriza pretvorila u blagoslov.

Rekla si da je life coaching jedan od tvojih alata. Koji su drugi?
Pa da. Isto kao što mi ljudi nismo samo misao ili riječ, već i duša i tijelo, tako niti naše putovanje kroz život ne može biti podržano u samo jednom aspektu. Čovjek je puno više od pukog zbroja svojih sastavnih dijelova. Zato mislim da je jako važno podržavati sve te dijelove na njima svojstven način.
Moja praksa još uključuje nešto što sam nazvala „Sacred bodywork“ i emotivno spiritualni rad s biljkama.
Bodywork je jednostavno naziv za bilo koju tehniku rada na tijelu. Primjerice masaža je bodywork ali bodywork ne podrazumijeva samo masažu. Moj tretman je specifičan po tome jer je dizajniran da uključi sva osjetila i svih pet elemenata koji prema nekim tradicijama i drevnim medicinama tvore naš pojavni svijet: zemlja, vatra, voda, zrak, eter. Dakle to je multidimenzionalno iskustvo, kojem je baza intuitivna masaža. Priču ovih pet elemenata i osjetila tkamo kroz različite dodatke, kao što su zvuk šamanskog bubnja ili mantri (svetih napjeva), birana eterična ulja koja će energetski podržati klijenta i mnoge druge dodatke koje biram kada počnem raditi s osobom ovisno o tome što se događa trenutno. Ni jedan tretman nije isti, to je zapravo jedan proces koji zajedno kroje kiljent i terapeut.
A treći alat su biljke. Pod biljke ne mislim na travarstvo, iako me i taj dio zanima, već na biljke kao učitelje i svjesna bića koja svojom energijom mogu podržati našu.

Je li to ono što piše na tvojoj stranici: BODY, MIND, ESSENCE?
[Smijeh]Jeste. Tijelo, um, esencija. Operiram na ta tri područja… [Smijeh]. Tijelom se bavimo kroz bodywork, umom kroz coaching, a esencija je zapravo druga riječ za dušu. Odnosno, tu je sad mala igra riječi, jer se esencija zapravo odnosi i na ljudski duh i na esencije biljaka s kojima radim.

Dobro. I recimo da sam sad ja nečim u životu nezadovoljna i hoću doći tebi da mi pomogneš. Kako bi to točno izgledalo?
[Smijeh]. Nemam pojma! Najprije bi te pitala što te inspiriralo da se javiš. Slušala bi ono što kažeš, ali i ono što ne kažeš i onda bi zajedno vidjele kako možemo to nezadovoljstvo transformirati.
Zajedno radimo plan, ništa ja ne odlučujem za tebe, a onda gledamo kako taj plan i tvoju viziju onog što želiš za sebe pretvoriti u stvarnost.

Hoćeš nam sada otkriti koja je to tajna veza između tebe i glutena?
[Smijeh]. Ja i gluten smo se složili da se ne slažemo. [Smijeh]. Pa evo, u ovoj gore priči o mojoj promjeni karijere postoji jedan detalj, a to je da je moje zdravlje u jednom trenutku bilo ozbiljno narušeno. Promjena životnog stila, odnosno promišljanje o tijelu na jedan novi način, što je uključivalo i svjesnije biranje hrane za sebe, bili su bitna karika u tom jednom lijepom lancu promjena koje su mi se dogodile. Ali evo, i u svojoj praksi se susrećem i s raznim zdravstvenim problemima koji su vrlo često na nekoj razini povezani s onim neskladom o kojem sam pričala na početku. Iako zdravlje kao takvo nije moj fokus, ne mogu ne vidjeti kako se i taj dio našeg života ponekad čudesno transformira kada se čovjek uskladi na svim razinama, ili mojim riječnikom – prisjeti tko je.

Kristijana, imaš li za kraj neku poruku koju bi htjela prenijeti ljudima koji ovo čitaju?
Nemoj čekati sutra.
I evo za kraj još jedan moj dragi citat: „Do you really want to look back at your life and see how wonderful it could have been had you not been afraid to live it?” Caroline Myss

Kristijana, hvala!

www.kristijana.com
Kristijana. na Facebooku


Napiši komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *